„MS mi je dijagnosticiran 2007. Bilo je to točno tjedan dana nakon mog 25. rođendana.

Ta vijest, meni, kao nekome tko je bio izuzetno aktivan, u formi, trčao... Bojala sam se da će mi to oduzeti ono što jesam, kao i moj identitet i sposobnost da hodam, trčim i brinem se za sebe. Već po tom prvom napadu morala sam ponovno učiti hodati. Trebala su mi, rekla bih, dobra dva tjedna tijekom kojih su mi roditelji pomagali prošetati po susjedstvu. Morali su me pridržavati.

Nakon oporavka od tog relapsa, i nekoliko relapsa nakon toga, ponovno sam sposobna pokretati noge, trčati, ići u teretanu, biti aktivna. Odlučila sam da mi ovo neće oduzeti ono što ja jesam, ono što volim raditi. Nisam željela dopustiti da mi bolest oduzme sposobnost da se bavim trčanjem, što je oduvijek važan dio mog života, i rekla sam: ‚Ne. Ne, ne možeš mi uzeti noge, a ja ću ti to i dokazati.’ I nije. Godine 2016. trčala sam maraton Cape Cod i istrčala ga do kraja. Proći tu ciljnu liniju bio je sjajan osjećaj: ‚Hej, pogledajte me. Pogledajte što mogu učiniti. Pogledajte što sam upravo učinila.’

Godine 2015. vidjela sam oglas za posao za izvršnog pomoćnika u tvrtki Biogen i sve što sam u to vrijeme znala o njima bilo je da rade na MS-u. Pomislila sam: ‚O bože, moram raditi za ovu tvrtku.’

U kolovozu 2019. saznala sam da sam trudna. Bila sam presretna jer sam se pitala hoću li s ovom dijagnozom moći zasnovati i imati obitelj. Kako Riley sada odrasta, želim joj pokazati da nije važno imate li MS. Možete raditi što god poželite. I dalje možete biti jaki. Možete slijediti svoje snove. Možete živjeti svoj život punim plućima bez obzira na sve.”