„Zovem se Sam Bridgman. Imam 28 godina, a s 15 mi je dijagnosticirana Friedreichova ataksija.
Simptomi su se počeli pojavljivati vjerojatno kad sam imao oko 12 godina. Uvijek sam igrao bejzbol s ocem: on bi mi uputio loptu, a ja bih imao problema s praćenjem njezine putanje. Pa tako umjesto da napredujem u sportu, postajao sam sve lošiji.
Spoticao sam se i padao na tlo. Roditelji bi me pitali što se dogodilo, a ja bih rekao „tlo se odjednom uzdiglo pa sam se spotaknuo” ili tako nešto.
Mislim da su moji roditelji sumnjali da nešto nije u redu, ali ja zapravo nisam o tome razmišljao i trebalo je oko tri godine da na kraju odem neurologu i napravim krvni test za FA.
Mislim, srednja je škola teško razdoblje za sve, a kad tome dodate nešto poput dijagnoze FA-a, sve postaje još teže. Oko godinu i pol nisam nikome ništa rekao. Jednostavno sam uglavnom nastavio živjeti svoj život kao da nemam FA.
Preporučio bih da ne čekate da svojim prijateljima kažete za FA. Uvijek je dobro imati prijatelje i obitelj koji su uz tebe. Prijatelji kojima sam rekao, danas su neki od mojih najboljih prijatelja.
Na mojoj tetovaži piše: ‚,Očekuj čudo’' i ,‚Ništa nije nemoguće’', a između su bejzbol šavovi. Moji roditelji i brat imaju istu tetovažu. ,‚Očekuj čudo’' jer, budući da nema lijeka za FA, svaki dan očekujemo čudo. A onda, ,‚Ništa nije nemoguće’'. To mi je nekako oduvijek u glavi i uvijek je bio moj životni moto.
Život nije gotov.
Nastavite ići prema naprijed svake sekunde svakog dana.
